Vrste propolisa prema zemljopisnom podrijetlu – koji odabrati za proizvodnju?

U trgovini propolisom vrlo se često koristi jednostavna podjela: poljski, brazilski, argentinski ili urugvajski propolis. Međutim, za prerađivača to nije dovoljno. O tome kako će se sirovina ponašati u ekstrakciji i formuliranju mnogo više govori njezino stvarno botaničko podrijetlo i biljna zona nego sama državna granica. Upravo zato smisleno razvrstavanje ne bi trebalo polaziti isključivo od zemlje podrijetla, nego od stvarnih tipova sirovine.

Najvažnija praktična posljedica jest to da sirovine iz iste zemlje ponekad mogu imati potpuno različita svojstva i zapravo predstavljati sasvim različite proizvode, primjerice brazilski zeleni i brazilski crveni propolis, dok se u drugim slučajevima propolisi iz različitih zemalja srednje Europe ne moraju primjetno razlikovati. Za proizvodnju su prije svega važni: topljivost, profil smola i fenolnih spojeva, ponovljivost serija, dostupnost, ponekad i boja te to kupuje li se određeni tip kao standardna procesna sirovina ili prije kao sastojak premium proizvoda.

Smeđi propolis europskog tipa – referentna točka za većinu prerađivača

Za mnoge industrijske primjene smeđi propolis europskog tipa i dalje je najpredvidljivija polazna točka. To je propolis iz europske umjerene zone. U literaturi se taj tip obično opisuje kao poplar-type propolis, jer mu je glavni izvor smola topola, iako u praksi doprinos mogu imati i druga stabla i grmovi koji rastu u istoj zoni. Takav je propolis široko rasprostranjen u Europi, Sjevernoj Americi i dijelu Azije. Njegovi tipični sastojci prije svega su flavonoidi, fenolne kiseline i njihovi esteri. Upravo na taj tip većina kupaca misli kada jednostavno kaže „propolis”. U našoj praksi ne razlikujemo ga isključivo prema zemlji podrijetla, nego prema klasi kvalitete i načinu pripreme serije.

Specifikacija PR/EU1/40 obuhvaća propolis iz zemalja Europske unije, kupljen izravno od pčelara, koji prolazi širi spektar ispitivanja i ima topljivost u etanolu od najmanje 55%, odnosno sadržaj tvari netopljivih u etanolu ne veći od 45%. Pri standardizaciji ciljamo na približno 40% netopljive frakcije. Roba ima uredan izgled i vrlo je prikladna za konfekcioniranje. U ponudi PROKIT-a ova klasa nastupa kao zasebna komercijalna pozicija unutar skupine europskog propolisa.

Specifikacija PR/EU/39 također obuhvaća propolis iz zemalja Europske unije, kupljen izravno od pčelara i podvrgnut širem spektru ispitivanja, ali s nižom topljivošću: najmanje 45%, odnosno sa sadržajem tvari netopljivih u etanolu ne većim od 55%. U praksi standardizacije ciljamo na približno 50% netopljivih tvari. To je dakle tipična II. klasa kvalitete prema poljskoj normi PN-R-78891. Ovdje su vidljive mehaničke nečistoće, zato ovaj materijal preporučujemo za proizvodnju ekstrakata. Njegova je specifikacija također vidljiva u aktualnoj ponudi PROKIT-a kao zasebna klasa.

Zasebnu kategoriju čini PR/ECZ/42, odnosno propolis iz europske klimatske zone. Ona obuhvaća ne samo Europsku uniju, nego i susjedne zemlje, uključujući Ukrajinu i Tursku. Tu sirovinu kupujemo u miješanim veleprodajnim serijama. Opseg ispitivanja ovdje je uži i usmjeren prvenstveno na topljivost, koja se obično kreće u rasponu od 45 do 55%. Posljedica toga je da je riječ o jeftinijem materijalu, ali dostupnom u velikim količinama. U aktualnoj ponudi PROKIT-a ta je skupina također komercijalno odvojena.

Vrijedi naglasiti jednu stvar: poljski propolis nije zaseban tehnološki tip. On je poseban slučaj europskog propolisa. Istodobno, mnogi kupci u Poljskoj očekuju sirovinu isključivo domaćeg podrijetla, pa na zahtjev pripremamo i 100% poljske serije. U praksi je velika većina propolisa koji prodajemo u klasama PR/EU1/40 i PR/EU/39 upravo poljski propolis, ali on i dalje pripada široj obitelji europskog propolisa.

Za prerađivača to znači da kod europskog propolisa vrijedi gledati ne samo deklariranu zemlju podrijetla, nego prije svega klasu kvalitete, topljivost, način nabave sirovine i opseg provedenih ispitivanja. Upravo ti elementi određuju predvidljivost procesa.

Brazilski zeleni propolis – kada je potreban konkretan tip, a ne samo „propolis iz Brazila”

Brazilski zeleni propolis nije samo egzotičan ekvivalent europskog propolisa. To je zaseban botanički tip, prvenstveno povezan s biljkom Baccharis dracunculifolia. U literaturi i u trgovini taj se tip izdvaja upravo zato što ima drukčiji kemijski profil od propolisa iz umjerene zone. Sirovina ima zelenkastosmeđu ili maslinastu boju, ekstrakt je u nijansama zelene, miris je oštar i karakterističan, a njegov karakteristični biokemijski marker je artepilin C, čiji sadržaj u specifikaciji kvalitete PROKIT-a određujemo na razini od najmanje 3,5%.
S praktičnog stajališta zeleni propolis vrijedi odabrati onda kada Vam nije važan samo „sam propolis”, nego konkretan komercijalni i analitički marker, odnosno upravo artepilin C, kao i karakterističan profil brazilske sirovine. Literatura opisuje zeleni propolis kao bogat preniliranim fenilpropanoidima, a neki pregledi uz artepilin C navode i bakarin (baccharin), drupanin, kafeinsku kiselinu i p-kumarinsku kiselinu. To je već posve drukčiji profil nego kod klasičnog topolovog tipa.

To je dobar izbor za proizvode u kojima su važni brazilsko podrijetlo, prepoznatljiv kemijski profil i mogućnost pozivanja na konkretne markere sirovine. Ne može ga se, međutim, tretirati kao jednostavnu zamjenu za europski propolis. Daje drukčiji ekstrakt, drukčiju boju i stvara drukčija očekivanja na tržištu. To nije „isto, samo iz druge zemlje”, nego zasebna kategorija sirovine.

Brazilski crveni propolis – premium sirovina, ekskluzivna i osjetno skuplja

Još jasnije izdvojen tip je brazilski crveni propolis. PROKIT za njega navodi botaničko podrijetlo Dalbergia ecastaphyllum, crvenu do crvenkastosmeđu boju te crveni etanolni ekstrakt. Literatura potvrđuje da je brazilski crveni propolis povezan sa smolama te biljke i da se od zelenog razlikuje ne samo bojom, nego i klasama spojeva koji dominiraju u sastavu. Među njegovim najkarakterističnijim spojevima nalaze se izoflavonoidi i pterokarpani, a među markerima se najčešće navode vestitol, neovestitol, medicarpin, formononetin i biochanin A.

Iz perspektive prerađivača ovdje su najvažnije tri stvari. Prvo, riječ je o sirovini koja je osjetno skuplja od standardnih smeđih propolisa. U aktualnoj ponudi PROKIT-a brazilski crveni propolis cjenovno je postavljen znatno više od europskog propolisa, što jasno pokazuje da to nije sirovina za svakodnevnu uporabu, nego materijal za selektivnije primjene.

Drugo, njegova viša cijena nije slučajna. Istraživanja i pregledni radovi pokazuju da je brazilski crveni propolis povezan isključivo s određenim područjem sjeveroistočnog Brazila, osobito obalom i mangrovskim zonama savezne države Alagoas. Upravo ograničen opseg i jedinstvenost područja prikupljanja, u kombinaciji s neponovljivim biokemijskim sastavom, objašnjavaju njegov položaj na tržištu. (PMC)

Treće, to je sirovina za ekskluzivne, premium proizvode, za znalce, a ne optimalan izbor ondje gdje je glavni kriterij trošak formulacije. Ako je cilj stvoriti doista poseban proizvod, crveni propolis ima snažno opravdanje. No ako netko traži jednostavno propolis za klasični ekstrakt, to će obično biti preskup izbor.

Smeđi propolis iz Argentine i Urugvaja – jeftinija alternativa, ali koja zahtijeva veći oprez

Među južnoameričkim smeđim propolisima vrijedi zasebno razmišljati o Argentini i Urugvaju, ali ih je s praktičnog stajališta korisno obraditi zajedno. Oba smjera mogu biti zanimljiva prerađivačima koji traže sirovinu jeftiniju od klasičnog europskog propolisa, no u oba slučaja procjena konkretne serije važnija je od samog naziva zemlje.

Argentina je vrlo velika zemlja, snažno izdužena u smjeru sjever–jug, pa obuhvaća više klimatskih zona i različite biljne zajednice. To se stvarno odražava na propolis. Pregledni radovi o argentinskom propolisu naglašavaju njegovu veliku raznolikost i navode da je ondje izdvojeno nekoliko tipova te sirovine. U praksi to znači da argentinski propolis nije jedan jedinstven tehnološki profil.

U trgovini argentinski smeđi propolis ponekad spada među jeftinije varijante smeđeg propolisa, zbog čega ga dio prerađivača koristi kao ekonomičniju zamjenu za europski propolis. Takva strategija može biti opravdana, jer dobre serije mogu biti vrlo slične europskom propolisu po kvaliteti i dobro funkcionirati u sličnim primjenama. Istodobno, to se ne smije automatski pretpostaviti bez procjene konkretne serije.

U slučaju Urugvaja situacija je nešto drukčija. Literatura navodi da mogući biljni izvori urugvajskog propolisa uključuju, između ostaloga, eukaliptuse, topole, breze i vrbe, a sastav izoliranih spojeva pokazuje sličnosti s europskim i kineskim propolisom. To objašnjava zašto se ponekad smatra južnoameričkim smeđim propolisom relativno bliskim europskom tipu. (PubMed)

Ipak, iz naše prakse proizlazi da urugvajski propolis može stvarati više tehnoloških poteškoća nego što bi se moglo pretpostaviti samo na temelju botaničke sličnosti. Dio serija slabo se otapa u 70% etanolu i bolje funkcionira tek pri primjeni 95% etanola. Događa se i da se tijekom ugušćivanja ekstrakta odvajaju različite smolaste faze, što otežava dobivanje homogenog poluproizvoda.

Zato ni kod argentinskog ni kod urugvajskog propolisa ne bismo preporučili kupnju isključivo na temelju opće oznake podrijetla. To su sirovine koje mogu biti vrlo korisne s troškovnog aspekta, a ponekad i vrlo dobre po kvaliteti, ali zahtijevaju prethodnu tehničku probu.

Koju vrstu propolisa odabrati?

Ako Vam je potrebna klasična, predvidljiva sirovina za standardne ekstrakte, kapsule, prehrambene ili kozmetičke formulacije, najsigurnija polazna točka je smeđi propolis europskog tipa.

Ako su važni brazilsko podrijetlo, specifičan identitet sirovine i kemijski marker, vrijedi razmotriti brazilski zeleni propolis.

Ako je cilj luksuzan, premium proizvod temeljen na rijetkoj sirovini, pravi kandidat bit će brazilski crveni propolis. Treba, međutim, prihvatiti osjetno viši trošak sirovine.

Ako je prioritet cijena, može se razmotriti smeđi propolis iz Argentine ili Urugvaja.

Sažetak

Podjela propolisa prema zemljopisnom podrijetlu ima smisla samo onda kada odgovara stvarnim razlikama u sirovini. Za prerađivača su važniji botanički tip, topljivost u etanolu, opseg ispitivanja, ponovljivost serija i ponašanje u procesu nego sama zemlja podrijetla. Upravo zato poljski propolis i, šire gledano, europski propolis treba promatrati kao jednu tehnološku obitelj, zeleni i crveni propolis iz Brazila kao dva zasebna specijalistička tipa, a smeđe propolise iz Argentine i Urugvaja kao cjenovno zanimljive zamjene za europski propolis, ali takve koje zahtijevaju oprezniju procjenu serije.

FAQ